Miomirisni travanj

ŠPAROGA (lat. Asparagus officinalis L.)

Šparoga se bere od travnja do lipnja te se još naziva beluš ili vilina metla. Gorkastog je okusa te raste samoniklo. Raste uz obalu, na livadama uz puteve te među makijom i kamenjem.

NUTRITIVNA VRIJEDNOST

Šparoga ima nisku energetsku vrijednost, puna je vitaminom C, B vitaminom i vodom. Bogata je mineralima, prosječno oko 600 mg %, od čega više od trećine otpada na kalij, a ostalo su fosfor, kalcij, magnezij, željezo, bakar i cink. Ima vrlo malo bjelančevina 3,6 %, masti 0,1% i ugljikohidrata 3,8%. Vanjski slojevi šparoge sadržavaju najviše vitamina i mineralnih tvari te ih stoga treba pripremati neoguljene.

GASTRONOMIJA

Šparoge se pripremaju najčešće pirjane, kuhane i zapečene, mogu se prokuhane zamrznuti te konzervirati u salamuri. Najbolje su za pripravku juha, variva i salata. Kuhaju se tako da se izdanci zavežu u snopić i stave u duboki lonac s vrhovima prema gore. Vodu naliti do polovice njihove visine. Kuhati poklopljene, a najviše čuvaju hranjive sastojke kuhanjem na pari. Drvenasti dio stabljike može se iskoristiti za kuhanje variva ili za poboljšanje okusa u juhama.

VAŽNO JE ZNATI

Stariji izdanci šparoge su drvenasti i sadrže mnogo celuloze, pa su teško probavljivi. Ako se šparoge češće konzumiraju, i u većim količinama, mokraća poprima karakterističan neugodan miris, što je dokaz da potiču izlučivanje štetnih tvari iz organizma.

ZANIMLJIVOSTI

Egipćanima je šparoga bila sveta biljka pa su je uz celer ostavljali u grobnica kao dar za mrtve. Šparoga potječe s Istoka, a u Kini se koristila još 3000 g.p.n.e. kao lijek protiv kašlja, čireva i oteklina. Smatralo se da ublažava bolove u nogama te se koristila u pripremanju kupki. Na francuskim dvorovima bila je popularna kao diuretik, a koristili su je i kao afrodizijak.